Predgovor za izložbu "Moje slike, moji snovi" .

Pri prvom susretu sa slikama Davora Žilića promatrač ostaje duboko dirnut kristalnom jasnoćom likovnog izraza. Odmah je jasno kako njegove slike posjeduju „ono nešto“, nešto što u djeliću sekunde privlači i zadržava naš pogled.

Slike su jasne, čiste, magične, realističke, lirske … Teško je zamisliti kako u današnje vrijeme postoji slikar koji ustrajno poput kakvog starog majstora u tišini svoje radionice stvara slike koje tako vjerno prikazuju različite krajolike, mrtve prirode ili ljude. Imun na postmodernističko svedopuštajuće ozračje stvara svoju umjetnost u tehnici ulja na platnu. Tehnika je važan čimbenik u njegovom lirskom pristupu slikarstvu i posrednik između oka, srca i ruke. Ono što oko vidi, srce okupa osjećajima, a ruka vjerno prenese na platno. I upravo u tome krije se posebnost njegove pjesničke duše koja u maniri poetskog realizma stvara bojama. Slike Davora Žilića nisu tek puko preslikavanje viđene stvarnosti jer bi to bilo jednako fotografiranju, one u sebi sadrže nešto puno više. Duboko su protkane sjećanjima na vlastitu povijest, na vlastiti zavičaj, okupane mirisima, emocijama i atmosferom koju niti jedan fotografski aparat ne može uhvatiti, to jest dočarati poput rukom naslikane slike. Pri tome je sam čin slikanja dugotrajan proces koji u sebi nosi meditativni aspekt. U polaganom slikanju slikar uživa u svakom dodiru kista s platnom, u svakom miješanju boja na paleti, slikanje postaje uživanje u interpretaciji. Ništa od navedenog nije namjerno. Sve kreće iz impresije, iz zaljubljenosti u prirodu ili predmete, iz želje da se prikaže nešto što je duboko ostavilo trag, a rezultat su slike prepune najsitnijih detalja. I baš su vjerni detalji njegovih cvijeća, jabuka, mora, dunja, brodova na rijeci Uni, polja ili slatkih trešanja, ti koji otkrivaju mirnu ruku, oštro oko i snažnu percepciju. Ne primjećuje svatko svijet oko sebe u toliko detalja i boja. Ne može svatko tako vjerno naslikati jasmine na način da ih poželimo omirisati ili trešnje koje bismo željeli okusiti. Može to samo slikar koji je kontinuirano predan stvaranju i koji želi stvoriti estetski skladne slike namijenjene dugotrajnom uživanju. Portreti su jednako tako važan segment slikarskog opusa. I oni nastaju kao spoj objektivnog i subjektivnog, stvarnog i domišljenog. Primjerice valja istaknuti portret oca koji je prožet dubokom simbolikom i koji ne dočarava isključivo njegov fizički izgled, već i detalje njegova života, ali i osobnosti.

Ustrajnom interpretacijom krajolika, mrtvih priroda i portreta Davor Žilić iznova se potvrđuje kao introspektivan slikar okrenut prošlosti. Slike nisu samo dokument djelića prirode, predmeta i osoba, one ujedno otkrivaju istinu o svojem autoru. One svjedoče kako se umjetnost mora osjećati i promišljati, kako nije dovoljno (po)zna(va)ti tehniku, nego da je važno u slikanje uključiti i srce, dakle emocije.

Da, one razotkrivaju istinu o svojem autoru! Davor Žilić čuvar je vremena i estetskih vrijednosti tradicionalne figurativne slike u vremenu kada sve može postati umjetnost, kada nije nužno poznavati likovni govor i kada se trendovi mijenjaju svakodnevno. Svojom ustrajnošću, uostalom i svojim slikama Davor Žilić potvrđuje nam svoju umjetničku, a time i životnu poetiku. „Moji snovi“  uspješno su dosanjana java!